Politika

Za šta glasa radnička klasa

Zato pitanje u naslovu ovog teksta i nije za koga, nego za šta glasa radnička klasa? A odgovor je jednostavan: onda kada glasa za nacionalističko-tajkunske partije ona glasa za svoju potlačenost, bezočno izrabljivanje, oduzimanje prava, kao što joj SDA, DF i Stranka za BiH prijete da će ukinuti neradnu nedjelju kad dođu na vlast, te na koncu za svoje stalno siromašenje i beznađe iz kojeg bježe njena djeca u inostranstvo

Zapadnjački ketman i zarobljeni um

U trenutku diskrepancije između uvjerenja i stvarnosti nastaje ketman. Zapadni, liberalni ketman. Kao u Miloševom, staljinističkom, ovaj ketman ima jasno određenu funkciju. On se ne formira nužno iz straha. Pogotovo iz straha za život ili porodicu. Milošev ketman je instrument zaštite pojedinca od moći, liberalni ketman je instrument zaštite pojedinca od realnosti

SDA-ovo prošenje glasova Naše stranke

E, taj glas, odnosno glasić, mogla bi imati Naša stranka, jer je Sabina Ćudić, sluteći izborni ponor Naše stranke, metnula samu sebe na prvo mjesto kandidatske liste za državni Parlament, a onda i na prvo mjesto kompenzacione liste. A to znači da bi mogla dići ruku za vlast SDA – HDZ - SNSD. Mogao bi isto tako dići ruku za vlast HDZ – SDA na federalnoj razini smlatavi Edin Forto, nosilac liste Naše stranke za Parlament FBiH, a možda još neko pod komandnom palicom Sabine Ćudić i Duške Mobing Jurišić

Sarajevo – monokulturna kasaba naspram interkulturnog grada

E, to su učinili konzervativci u Sarajevu – poistovjetili religiju i kulturu, dženazu i Skenderov sonet Nad mrtvom majkom svojom, nedjeljnu misu i Kranjčevićevog Zadnjeg Adama, Pravoslavnu novu godinu i Andrićevu Prokletu avliju. Drugim riječima, kultura je postala sluškinja religije, a ova ideologija koja je komandovala politici. Bio je to savršen kulturni suicid

Koncentraciona vlada i budalaštine Željka Komšića

Formirati koncentracionu vladu na dominantno bošnjačkoj osnovi imalo bi za posljedicu formiranje antibošnjačkih blokova u srpskom i hrvatskom nacionalnom korpusu. BiH bi na taj način ušla u najdublju moguću političku krizu iz koje bi se teško, gotovo nemoguće izvukla

Na čije ime glasi država: o izborima u Srbiji, političkoj retorici, euergetizmu i personifikaciji države

Politička moć oduvek je imala neodoljivu potrebu da sopstveni učinak proširi do granice ličnog autorstva, a zatim to autorstvo pretvori u moralni kapital kojim se naplaćuju zahvalnost, lojalnost i političko pamćenje. U Srbiji je taj postupak poslednjih godina doveden do zavidne retoričke discipline, toliko da se čitavi institucionalni poduhvati sve češće pojavljuju pred javnošću kao rezultat jedne prepoznatljive volje, jednog glasa i jednog lica