Željko Komšić je izgubio izbore na listi koja je nosila njegovo ime i sintagmu »Za građansku državu«. Slaven Kovačević, kojem je Demokratska fronta namijenila ulogu njegovog političkog nasljednika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, također je poražen. Moglo bi se, prema tome, zaključiti da je poražena i ona politika koja se posljednjih godina gotovo poistovjetila s njihovim imenima. To je tačno. Mnogo je manje izvjesno da je poražena građanska ideja.
Zapravo, sada vrijedi postaviti do jučer mnogima neprijatno pitanje: kako je Demokratska fronta uopće uspjela steći monopol nad pojmom građanske države u zemlji u kojoj već postoje jedna velika socijaldemokratska stranka i jedna eksplicitno liberalno-građanska stranka? Šta je tačno bilo građansko u politici koja je govorila jezikom izdaje, neprijatelja, zavjera, »sarajevskih Goebbelsa«, »rasističkog i islamofobnog Schmidta«, aparthejda, »mulaca«, UZP-a koji se nastavlja, Zagreba i Beograda koji upravljaju svojim podanicima; i kako je politički projekat koji je navodno trebao poništiti etničku logiku završio tako duboko uronjen u afekte jednog nacionalnog političkog prostora?
To pitanje postaje još neprijatnije kada se vratimo Željku Komšiću, a ne njegovim protivnicima. Četiri puta biran je u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine kao hrvatski član institucije čiji je sastav izričito etnički određen Ustavom Bosne i Hercegovine. A onda je 23. aprila 2022. godine, u intervjuu za Autonomiju, izjavio: »Konstitutivnost je genocidna odrednica.« Može se, dakako, biti protiv dejtonske konstitucionalizacije etničkog pripadanja, kao što se mora ozbiljno uzeti čitav niz presuda koje pokazuju njezine diskriminatorne posljedice. Ali ovdje je riječ o političaru koji je gotovo dvije decenije svoju političku moć crpio upravo iz institucije konstruirane prema načelu koje je na kraju opisao kao genocidno. Tu počinje politička kontradikcija koju je kvazi-građanska retorika Demokratske fronte godinama uspijevala zaklanjati.
Tu se vidi razlika između radikalne kritike i retoričke detonacije. Prva pokušava uvjeriti i onoga koji se s nama ne slaže; druga je zadovoljna time da ga moralno porazi. Građanska politika u zemlji poput Bosne i Hercegovine, u kojoj se politička sjećanja, ratne traume i strahovi međusobno ne poništavaju nego preklapaju, nema luksuz da bude politika samo jedne publike. Ako želi ukinuti diskriminaciju koja proizlazi iz etnički strukturiranih institucija, mora biti sposobna objasniti Hrvatu zašto eventualni gubitak određenih kolektivnih mehanizama neće značiti njegovo pretvaranje u politički dekor, Srbinu zašto građanska država nije eufemizam za punu centralizaciju, i Bošnjaku zašto brojčana većina ne proizvodi nikakvo dodatno moralno pravo na državu. DF-ova se politička retorika, međutim, ponašala kao da je dovoljno imati historijski i moralno ispravan cilj pa da svako sredstvo njegova verbalnog zastupanja automatski postane građansko. Univerzalizam nije ono što o sebi kaže, nego ono što je kadar učiniti s razlikom; ako drugačijeg može zamisliti samo kao prepreku, izdajnika, fašistu ili produženu ruku susjedne države, od univerzalizma je ostala tek etiketa.
Zlatan Begić (DF) je možda najčišći primjer koliko se daleko taj jezik mogao udaljiti od integracijske ambicije koju bi građanska politika morala imati. Govoreći 13. aprila 2023. o intervencijama Christiana Schmidta u izborni i ustavni poredak Federacije, Begić nije ostao na tvrdnji da su odluke diskriminatorne, pravno neutemeljene ili politički štetne; rekao je da je »duboko uvjeren« da su inspirirane »rasističkim i islamofobnim motivima i uvjerenjima gospodina Schmidta«, govorio o aparthejdu i, u istom registru, o »osam mulaca«. Kasnije će političke protivnike iz Trojke nazivati izdajnicima, a u jednom televizijskom nastupu posegnuti za analogijom u kojoj se pojavljuju »sarajevski Goebbelsi« i raskol Hitler–Goebbels. U javnom prostoru DF-ova kruga godinama su kružile formule o UZP-u koji se nastavlja, aparthejdu, kolonijalnom upravljanju i Bosni kao koloniji Zagreba i Beograda. Pojedine tvrdnje možda mogu imati argumentacijsku jezgru koja zaslužuje raspravu; problem je u zbiru, u političkoj atmosferi koju taj leksik proizvodi. Šta je u »mulcima«, »Goebbelsima«, rasističkim motivima, izdajnicima i beskrajnom prizivanju historijskih zločina integracijsko? Koga se tim jezikom želi pridobiti za građansku Bosnu i Hercegovinu osim onih koji su već »pravovjerni«?
Nije naročito važno je li takav rječnik nepristojan ili pretjerano grub; politički jezik nikada nije bio osobito nježan, niti bi to morao biti. Zanimljivije je ono što se kroz njega otkriva. Nacionalizam ne mora nastupati pod nacionalnim imenom, mahati zastavom ili otvoreno pozivati na etničko jedinstvo. Njegova se logika jednako dobro prepoznaje u stvaranju homogenog »mi«, u stalnoj potrebi za izdajnikom iznutra i neprijateljem izvana, a naročito u samouvjerenosti s kojom se interes vlastite grupe počinje podrazumijevati kao interes države. Kada se takav obrazac nastani u politici koja sebe naziva građanskom, postaje čak teže vidljiv: partikularni interes više se ne predstavlja kao interes jednog naroda nego kao nešto uzvišenije i politički moćnije, kao interes svih.
Enver Kazaz je godinama, često uz cijenu brutalnih napada na sebe, upozoravao na taj paradoks, i zato je njegova kritika važnija od kritike koja dolazi iz HDZ-ova političkog aparata. Kazaz je Komšića javno nazivao »bošnjačkim nacionalistom«, njegovu politiku »militantnom«, a 2026. je problem sažeo riječima: »Ideja građanske Bosne i Hercegovine privlačna je, ali se ona ne može graditi na narativima jednoga nacionalizma, u ovom slučaju bošnjačkog.« Važno je zadržati obje polovice rečenice. Građanska Bosna jest privlačna; upravo zato je politički ozbiljno kada je njezino ime zarobljeno u narativu jednog nacionalizma. Kazazova teza ne vodi rehabilitaciji hrvatskog ili srpskog etnonacionalizma niti relativizira njihove destruktivne politike, nego odbija udobnu sarajevsku pretpostavku da nacionalizam uvijek počinje negdje drugdje. Nacionalizam koji govori našim jezikom, citira naše žrtve i brani državu koju volimo nije zbog toga izuzet od kritičkog ispitivanja.
Reakcija iz DF-a na takvu kritiku gotovo je školski potvrdila problem. Nakon Kazazovih ocjena iz maja 2026. Begić nije odgovorio raspravom o tome zašto je koncept koji zastupa univerzalistički, niti je pokušao pokazati gdje Kazaz griješi u analizi bošnjačkog nacionalizma; odgovorio je da je dobro što Kazaz i, kako je napisao, »SA odredi agresivnih endehazista« ne govore ništa dobro o njima, spajajući u jednoj diskvalifikaciji nacističku i ustašku analogiju, jer to navodno pokazuje da DF nije popustio ni milimetra. U toj gotovo usputnoj rečenici stane čitava logika političkog sektaštva: kritika nije mogući povod za samopropitivanje nego potvrda vlastite ispravnosti. Takva logika može održavati militantni identitet grupe, ali građanska politika mora računati s neugodnijom mogućnošću da protivnik ponekad bude u pravu, da vlastita strana ponekad griješi i da politička zajednica nije zajednica moralno besprijekornih istomišljenika.
Tarik Haverić je još 2022, mnogo prije ovog izbornog raspleta, na drukčiji način secirao istu pojavu. DF-ovu kampanju »Milion ljudi za građansku državu«, predstavljenu kao nadstranačku mobilizaciju za opće dobro, ismijao je analogijom „Milion ljudi za po milion maraka« i napisao da će hiljade ljudi »nasjesti na ovu ‘nadstranačku’ ujdurmu“, uvjerene da potpisivanjem izvršavaju patriotsku dužnost, iako će se, po njegovom čitanju, građanskoj državi time primaknuti ni za milimetar. Njegova ironija nije bila usmjerena protiv jednakosti građana, nego protiv pretvaranja normativne ideje u instrument stranačkog političkog kapitala. Još ranije je, raspravljajući o Komšićevoj legitimnosti, napisao: »Željko Komšić je, dakle, legitiman zato što je legalno izabran — i to je uglavnom sve što on jest, jer legitimnost ne isključuje štetočinsko djelovanje.« Može se s Haverićevom ocjenom slagati ili ne, ali razlika koju povlači ostaje važna: legalnost izbora ne pretvara političku praksu automatski u emancipatorsku, kao što etiketa građanskog ne proizvodi sama od sebe univerzalizam.
Na tome se lomila i DF-ova politika prema Trojci između 2022. i 2026. godine. SDP, NiP i Naša stranka mogli su biti optuženi za loše pregovore, pogrešne koalicijske procjene, neprincipijelne ustupke ili promašene kadrovske odluke; sve su to legitimne teme političkog sukoba. Kada se, međutim, spor sistematski prevodi u jezik izdaje, kompromis opisuje kao prodaja države, a politički protivnici kao pomagači projekata Zagreba, Beograda ili međunarodnih upravitelja, uspostavlja se moralna granica zajednice. Na jednoj strani ostaju oni koji navodno brane Bosnu i Hercegovinu, na drugoj oni koji su je spremni dati, prodati ili izdati. Nacionalizmi ovog prostora razlikuju se po zastavama, historijskim narativima i neprijateljima, ali su neobično slični u uvjerenju da politički protivnik nije naprosto protivnik nego moralno sumnjiv pripadnik zajednice.
Vrijeme je zato napustiti i intelektualno lijenu naviku prema kojoj se svaki prigovor komšićizmu automatski prepušta hrvatskoj nacionalističkoj desnici. HDZ-ova politika legitimnog predstavljanja, njezine blokade i sklonost etničkom monopoliziranju predstavljanja Hrvata zaslužuju zasebnu i nemilosrdnu kritiku; ali iz činjenice da HDZ zloupotrebljava strah od majorizacije ne slijedi da je svaki strah od majorizacije izmišljen, kao što iz Dodikove zloupotrebe autonomije Republike Srpske ne slijedi da se pitanje odnosa centralne države i entiteta može riješiti moralnim prezirom prema svakome ko o njemu misli drukčije. Građanska politika koja želi biti bosanskohercegovačka mora razlikovati građanina od njegove nacionalne elite. Ako svakog Hrvata koji problematizira Komšićev izbor čuje kao Čovića, a svakog Srbina koji zazire od centralizacije kao Dodika, već je prihvatila etnonacionalističku premisu da pojedinac nema politički glas izvan svoga kolektivnog predstavnika.
Tu je možda i najveća historijska šteta komšićizma: riječ »građansko«, koja je morala biti mjesto susreta, u velikom dijelu zemlje postala je riječ od koje se ljudi brane. Ne zato što su svi ti ljudi neprijatelji jednakosti ili zavedenici nacionalnih stranaka, nego zato što je konkretna politička praksa građanstva često izgledala kao zahtjev da jedan dio zemlje prihvati politički jezik formuliran bez njega i protiv njegovih strahova. Građanska ideja ne može tražiti da identiteti nestanu prije nego što ljudi uđu u zajednički politički prostor; taj prostor mora učiniti takvim da identitet više nije zatvor, ali nije ni predmet poruge. Može reći da konstitutivnost nije sveta i nepromjenjiva kategorija, ali teško može milijunima ljudi govoriti da je sama riječ kojom Ustav opisuje njihov status »genocidna«, a zatim očekivati da u istom političkom projektu prepoznaju vlastitu slobodu.
Poraz Komšića i Kovačevića zato ne treba pretvarati u provincijalno likovanje nad dvojicom ljudi, ali ga još manje treba oplakivati kao poraz Bosne i Hercegovine. Njihov politički poraz može imati gotovo higijensku funkciju ako prekine ucjenu prema kojoj je kritika DF-a isto što i odustajanje od građanske ili socijaldemokratske države. Moguće je istodobno zahtijevati provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, odbacivati diskriminaciju, braniti pravo svakog čovjeka da se kandidira za svaku funkciju, smatrati etničke monopole politički štetnima i zaključiti da je DF-ova verzija građanstva postala dio problema, a ne njegovo rješenje. Tek kada se to bude moglo izgovoriti bez ritualnog dokazivanja patriotizma, počet ćemo izlaziti iz političke kulture koju je DF navodno želio prevladati.
Građanska politika neće se obnoviti još jednom peticijom, još jednim sloganom »jedan čovjek — jedan glas«, još jednim moralnim obračunom sa Zagrebom, Beogradom ili domaćim »izdajnicima«. Morat će proizvesti povjerenje ondje gdje ga danas nema: da Hrvat iz zapadne Hercegovine u njoj ne mora tražiti skrivenu prijetnju vlastitom političkom postojanju, da Srbin iz Banje Luke ne bude unaprijed tretiran kao produžetak separatističke politike i Bošnjak iz Sarajeva ne osjeća da sigurnost Bosne i Hercegovine zavisi od toga da njegov pogled na nju postane pogled svih drugih. To je mnogo teži posao od mobilizacije vlastite publike jer zahtijeva ono što nacionalistička politika najmanje podnosi: ograničavanje samoga sebe.
Izborno otrježnjenje moglo bi barem nečemu poslužiti: da se konačno postavi pitanje šta bi građanska država u Bosni i Hercegovini uopće bila i, još važnije, ko bi bili njezini građani. Tome prethodi teže pitanje: postoje li u političkom smislu građani koji takvu državu žele? Bosanskohercegovački birač na izbore dominantno ne izlazi kao građanin oslobođen kolektivnih pripadnosti, nego upravo kroz njih artikulira svoje interese, strahove i očekivanja. Ni fluidni prostor koji sebe naziva građanskim nije izuzetak; u jednom njegovom dijelu dogodilo se nešto paradoksalnije: vlastita kolektivna perspektiva prestala se prepoznavati kao partikularna. Nacionalni interes postao je državni, nacionalni resentiman patriotizam, a vlastito političko »mi« građanstvo. Tako nastaje nacionalizam koji sebe ne prepoznaje kao nacionalizam jer je uvjeren da govori u ime svih.
Bilo bi zato korisno pojam građanskog prvo rasteretiti svega što je u njega posljednjih godina uneseno, pa tek onda razgovarati o tome kakva bi građanska Bosna i Hercegovina mogla izgledati. Izbori pritom ostavljaju neugodno pitanje. Ako se, prema jednoj široj i nužno diskutabilnoj klasifikaciji stranaka, tek otprilike petina birača u oba entiteta 2026. može smjestiti izvan nacionalnog ili nacionalističkog političkog i simboličkog polja, gdje su onda svi ti građani za građansku državu? Sama računica zavisi od toga gdje se povuče granica između nacionalnog, nacionalističkog i nenacionalnog, pa je ne treba pretvarati u matematički dokaz. Ali ona je dovoljan razlog da se napusti ugodna fikcija o već formiranoj građanskoj većini (uredno skrivenoj od izbornih rezultata!), kojoj samo treba ukloniti dejtonske i entitetske okove. Takva većina zasad se, ipak, ne vidi. Građansku Bosnu i Hercegovinu zato nije dovoljno institucionalno osloboditi; nju tek treba politički osmisliti, a možda prije toga i samog građanina.
Dobro je, utoliko, da je jedna politička epoha došla do zida. Komšić može ostati važna figura bosanskohercegovačke političke historije i može mu se priznati da je u pojedinim trenucima branio interese države, a ipak zaključiti da je politika izgrađena oko njegova imena postala nesposobna razlikovati univerzalizam od vlastitog tabora. Kovačević može nastaviti zagovarati ustavne promjene i jednakost građana, ali ni njegova kandidatura ni njegov poraz nisu plebiscit o građanskoj državi. Ideja koja vrijedi mora biti veća od svojih nosilaca; kada je jedna stranka mora stalno proglašavati ugroženom da bi dokazala vlastitu nezamjenjivost, od ideje već nastaje politički poslovni model.
Ako je na ovim izborima nešto politički umrlo, onda to nije građanska Bosna i Hercegovina, nego drska pretenzija jedne politike da sebe proglasi njezinim jedinim autentičnim predstavnikom. Godinama se pod zastavom univerzalizma prodavao partikularizam koji je od nacionalizma preuzeo gotovo sve: monopol na patriotizam, potrebu za izdajnicima, proizvodnju neprijatelja i nepodnošljivu samouvjerenost da je vlastiti interes isto što i interes države. Jedino se vlastiti nacionalizam nije smio nazvati nacionalizmom. Zato nad ovim porazom ne treba ispisivati epitaf građanskoj BiH. Neozbiljno je reći da je građanska BiH poražena ili još gore da je mrtva; a ustvari samo je jedna politička obmana ostala bez dovoljno birača da je nastavi predstavljati. Nacionalizam, naime, ne postaje univerzalizam tako što se zastava jedne nacije zamijeni zastavom države, niti partikularni resentiman postaje građanska vrlina zato što sebe proglasi patriotizmom. Ako je tome došao kraj, tim bolje po sve nas.
Nije, dakle, poražena građanska ideja. Ponegdje još prosijava, više kao slutnja jedne drukčije Bosne i Hercegovine nego kao njezina politička stvarnost. Poražena je oholost onih koji su povjerovali da je ta slutnja njihovo vlasništvo i da se sudbina zemlje završava tamo gdje završava njihova politička sudbina.