Da SDA-ovo političko vodstvo, medijska propagandna mašina i hodžice iz Islamske zajednice ne znaju ništa drugo do u maniru nekadašnje stočne pijace trgovati sklapanjem vlasti – znamo to od prvih tobožnjih demokratskih izbora. Tada politički slijepac, prvi bošnjački svetac i prvi predsjednik, kako ga tituliraju pristalice ove stranke, Alija Izetbegović, mogao je koalirati sa tadašnjim SDP-om, ali je odabrao Karadžića i Kljujića, kojeg će kasnije zamijeniti Mate Boban. Samo neka je protiv komunjara, makar zastave vezali sa svojim budućim krvnicima. Uistinu, Alija Izetbegović je, sjetimo se, najprije pozdravio formiranje Karadžićevog SDS-a, objeručke dočekao nacionalistički HDZ i gromoglasno izjavljivao kako će budućnost BiH zavisiti od dogovora njena tri naroda. Bio je to veliki nacionalistički trans, jer konačno su mrske komunjare pale s vlasti, a narodi su svoje živote predali, pokazat će se samo godinu-dvije kasnije, u ruke ubilačkih vođa. Tada još republika, BiH je promjenama ustav i u Predsjedništvo uvela konsocijalni sistem predstavljanje naroda, a po dva Srbina, Hrvata i Bošnjaka, te jedan Jugosloven, Ejup Ganić (veliki Jugosloven, nema šta, kao sirotinjska uđerica) zasjela su u predsjednički organ i dokusurila republiku. Miloševićev i Tuđmanov velikodržavni projekt mogao se osloniti na domaće, bosanske krvoloke, i otpočeti svoj krvavi pir etničkog čišćenja, masovnih zločina, silovanja, urbicida i srebreničkog genocida kao vrhunca ratnozločinačke prakse. Kakva je bila tadašnja Izetbegovićeva politička procjena začinjena antikomunističkim sentimentom – neka poštovatelji i sljedbenici svetačkog Izetbegovićevog lika i djela procijene sami, ako procjenjivati uopće mogu u svojoj političkoj strasti i mržnji prema sadašnjim političkim protivnicima koje njihovi mediji tituliraju atributom probosanske stranke. To, naravno, implicira da postoje i antibosanske stranke, prije svih one što ih vode Dodik i Čović, budući koalicioni partneri SDA, koju vodi neuki i krajnje nesposobni Bakir Izetbegović, kojemu među Bošnjacima očevo simboličko naslijeđe dođe kao stručna sprema iliti diploma s prestižnog univerziteta. To što se ponosi očevim simboličkim naslijeđem dobilo je čak oko 50.000 (i slovima da naglasim, pedeset hiljada) glasova manje od stranke čiji je predsjednik. A je li on predsjednik ili ima svoju ličnu predsjednicu, koja vedri i oblači, a naročito ovo drugo, u samoj stranci – neka procijene zaneseni glasači SDA, stranački klijenti iz državnih službi i javnog sektora kojima su partijska pripadnost i nepotizam osigurali egzistenciju u ovdašnjem sirotinjskom društvenom ambijentu.
SDA je nakon ovogodišnje pobjede na izborima krenula odlučno u formiranje vlasti – ogavnom propagandom protiv mrskih komunjara iz SDP-a. Prevarantske parole o koncentracionoj vladi (to je u pokušaju da spasi glavu u predizbornoj kampanji lupetao politički smrvljeni Željko Komšić, sveden na oko 6000 glasova i ponižen neizborom u državni parlament, iako je bio nositelj liste skršenog DF-a) ili ona o probosanskoj vladi praćene su propagandom SDA-DF medija, od Patrie, preko Stava i Odgovora do Avde Avdića i njegove hajatovske i one druge Istrage. Slušajući tu propagandu, prosječno informiran čovjek mogao je zaključiti samo jedno: SDP će izdati državu ako ne uđe u vlast sa Izetbegovićevim političkim kartelom. Na tu su propagandu nasjeli Irfan Čengić, inače osoba prevelikih, čak veličanstvenih intelektualnih potencijala, što dokazuje činjenica da nije uspio završiti ni običan fakultet, i Zukan Helez, koji je pao u patriotski trans pozivajući na svetu dužnost odbrane države, koju je razorila baš dinastija sa Poljina, tj. begovska porodica Izetbegović, slijedeći lik i djelo onoga što je s bosanskim krvnicima vezivao zastave i dijelio Bosnu kad god je i gdje god je stigao.
Tako je to na bošnjačkoj političkoj pijaci. Laž, ucjena, pa opet laž, pa ucjena, dok duboka država po naredbi partijskog vrha na sudu začas opere biografije gospođe Sebije Izetbegović i čuvenog porodičnog i partijskog obavještajca Osmana Mehmedagića Ose. Prema odlukama sudskih organa, gospođa je položila sve ispite na magistarskom studiju u Zagrebu (je li, gospodo iz suda, je li zbilja?), a gospodin nije manipulirao diplomama nezavršenih fakulteta (nije, Tita mi). Istodobno, duboka država pokreće istrage protiv političkih protivnika, diže optužnice i širi propagandu o enormnom kriminalu, a javnost godinama čeka da se krene s mrtve tačke u slučaju ubistava Dženana Memića, dok istragu koči, kako reče na FACE TV-u otac svirepo ubijenog mladića Muriz Memić, glavni političar, a znamo svi ko je glavni političar. U takvoj atmosferi nije moguće racionalno sagledavati političku stvarnost. Količina SDA-ovske laži i propagandnih obmana tolika je i toliko učestala da se mora zaboraviti činjenica da će sin vlast opet sklopiti sa svojim saveznicima s kojima je u njega mu babo vezivao zastave. A sklopiti mora, nema mu druge. To određuje Dejtonski ustav, na koji je sveti u Bošnjaka stavio svoj potpis. Samo što, kad mlađi Izetbegović takvu vlast sklapa – to nije izdaja države, a kad to čini npr. Trojka – e to je izdaja države.
Tako rezonuju deklarirani vjernici iz SDA po sećijama i na džumanskim sijelima, gdje se i kroji kadrovska i svaka druga politika Izetbegovićevog kartela i sklapaju poslovi i poslići. Ići sa SDA u koaliciju znači odmah se objesiti za prvu uličnu banderu ili kakvu stariju šljivu, osim ako nisi Čović ili Dodik. Pokazao je to od rata naovamo niz primjera: Lagumdžijin SDP, Radončićev SBB, Silajdžićeva SBiH i Komšićev DF. Sve nabrojane partije u koaliciji sa SDA prošle su, narodski rečeno, kao bos po trnju. SDA ima gadnu naviku – poždere sve svoje koalicione partnere. Ako to iskustvo nije dovoljno članovima SDP-a tipa Čengić i Helez, onda im ni hodžini zapisi ne mogu pomoći. Nema odbrane od takvih političkih sihira.
Rezultati izbora su bili jasni odmah u izbornoj noći. SDA, HDZ, SNSD moraju sklopiti vlast, dok će im kao privjesak služiti Efendićeva SBIH, a vjerovatno uz Čovićevo dopuštenje i Komšićev DF. Ta antibosansko-probosanska koalicija, da se poslužim kvalifikacijama Izetbegovićevih piskarala, ima većinu u oba parlamentarna doma, a i bez SNSD-a i većinu u oba doma Parlamenta FBiH, izuzimajući srpski klub u federalnom Domu naroda. Matematika čista ko suza, dovoljan broj ruku, na šta zastupnike u parlamentima svode političke vođe i novinari. (A i jesu ruke, jer u tim glavama osim praznine postoji samo lični interes. Zato oni i nisu glave s mozgom i vlastitim mišljenjem, nego ruke s vođinim mozgom i mišljenjem, koje jest glupo, ali barem liči na mišljenje, jer je vođino.)
Ni ideološki, ni programski, kamoli politički SDP ne bi smio sa SDA imati ništa drugo do politički sudar i suparništvo. SDA proizvodi svoje tajkune, taj bezočni, gramzivi neobegovat koji je po vrijednosti svoga mišljenja u srednjem vijeku, a po žudnji za profitom u prvobitnoj akumulaciji kapitala. Taj neobegovat kroji zakone, određuje kadrove, preko tendera izvlači novac iz države, u žudnji za profitom diže cijene i pravi inflaciju, razara industriju, zarobljava institucije, glumi patriotizam dok gleda stanje bankovnog računa, bezočno eksploatiše radničku klasu koju eufemistički naziva uposlenicima, a sebe poslodavcima. Taj neobegovat uništava sve što je potrebno ovdašnjoj sirotinji: zdravstvo, školstvo, javni prevoz, izgradnju infrastrukture itd. To su krležijanski skorojevići, brojni Domaćinski iz Krležinog romana Na rubu pameti koji ne biraju sredstva da bi uvećali svoju moć. To živi od kriminala, korupcije i nepotizma dok sviđa sebi laku i brzu zaradu.
Ići s tim u koaliciju znači odreći se ideje socijaldemokratije – izgradnje države socijalnog blagostanja i socijalne pravde. Ako to hoće, onda SDP treba da se sam spali na Trgu Alije Izetbegovića, grobara republike i utemeljitelja konsocijacije u BiH. SDP sebi dopušta da mu Alijin sin danas kaže: može, a sutra: ne može, a na kraju: možda može na državnom nivou, ali pod uslovom da se pročistite, tj. oslobodite od kriminalaca koje sam vam ja lično kao Sin Svoga Oca namjestio preko svoje duboke države. Većina SDP-ovaca na to šuti, ni mukajet, narodski rečeno, kao da su mulci iz zatucane mahale. Tako su šutjeli i kad im je duboka država pakovala aferu Spengavanje predsjedniku Nerminu Nikšiću, baš kao što šute danas kad im ta ista država pakuje novu aferu predsjedniku oko imenovanja izvjesnog Munjića, policijske smlate koja je obećala da će riješiti istragu o ubistvu Dženana Memića. Umjesto toga pokazalo se da je osumnjičen za petljanje u aferu Black Tie, tj. Crna kravata, pa mu je oduzet telefon. Ozbiljan je to policijski kadar koji mijenja gospodare kao univerzitetski mediokritet lica i naličja. Šute SDP-ovci dok ih Izetbegović javno ponižava optužujući članove njihovog rukovodstva da su kriminalci. Možete u vlast, ali kad se pročistite, poručuje im prvi u Bošnjaka, koji je u kući drugi, a u državi dvostruko ponižen na izborima – porazom od Denisa Bećirovića i činjenicom da je dobio ogroman broj glasova manje od svoje kriminogene, koruptivne, nepotističke stranke koja je uništila sve što se u industriji uništiti moglo, pokrala u privatizaciji sve što se pokrasti moglo, zarobila sve institucije sistema, arhaizirala kulturni i nacionalni identitet, religiju pretvorila u ideologiju, a obrazovni sistem u kreacionističku (pseudo)pedagogiju. Rezultat je na koncu: zarobljena država i duboka država na 23% teritorije pod kontrolom bošnjačke većine, te, naravno, propalo bošnjačko društvo.
Nije ništa bolje, nego je znatno gore i u srpskom i hrvatskom slučaju. SNSD je s Dodikom razorio Republiku Srpsku, a HDZ i Dragan Čović kontrolišu sve na teritoriji sa hrvatskom većinom. Ići u koaliciju s takve tri stranačko-kriminogene političke strukture isto je što i sjesti golom guzicom na mravinjak. Bujrum, Efendiću i Komšiću. Eto vas tamo s Dodikom i Čovićem. Jelde, nije izdaja države kad vi idete u koaliciju s njima, a jest izdaja države kad to čini Trojka. Šta ćeš, mora se lagati ako si takav politički miš i ublehaš kao vas dvojica, plus vaš Sin Svoga Oca.
A SDP bi morao od stranke ćutologa koji sjede u skupštinskim klupama konačno progovoriti i postati stranka jake i gorljive opozicije. Ili ih treba poslati logopedu za politički govor. Samo, takvog stručnjaka nema, nije dorastao njihovoj ćutologiji kao političkoj filozofiji preživljavanja. A dok oni šute, Evropu potresaju socijalni nemiri studenata, srednjoškolaca i drugih mladih ljudi koji nakon sloma neoliberalizma i rasta militarizma traže transformaciju liberalne demokratije i državu socijalnog blagostanje i pravde. Ili možda čekaju da im studenti kao u Srbiji skinu tirane s vlasti, pa da budu zbrisani s političke scene kao srbijanska opozicija.