MILIJARDE čovječijih života, „od Adama i Eve“, što su očima gledali ovaj svijet, otišli su s njega a da za sobom nisu ostavili traga ni uspomene. Može li se za njih, za svaki pojedini život od tih milijarda ustvrditi da je ovoliko ili onoliko vrijedan, da je manje vrijedan od nekolicine onih koje je himera Historija upamtila?
Ideja spasenja, vječnoga spasenja svake pojedine osobe, njezine duše na nekom drugom svijetu, u nekom drugom životu, lijepa je utjeha, premda povezana s malo preokrutnom ucjenom – mora se zaslužiti na ovome svijetu.
Tvoja nježnost ide anonimnima, čiji prah leži posijan u dubinama Zemlje, u dubinama njezinih vodā i gorā, koji nikomu ne znače ništa, kojih se ne sjeća nitko, koji za sobom nisu ostavili ništa, osim praha.
*
DUBOKO UNUTRA, otkad znaš za sebe, tiho je gorio ne gaseći se nikada dar da te ushićuje od svijeta nepriznatō, pokrajnje, rubnō, malenō – u ljudima i ljudskim tvorbama, u jeziku, u pjesmama i krajevima. Kad se okreneš unatrag, vidiš: najbolje od onoga što si ikada govorio/pisao/zastupao, išlo je s margine i za ljubav margine, nikad iz centra i za volju centra. Drukčije nije ni moglo biti, i to te ispunja mirom: nisi iznevjerio istinitost onoga s početka, koji je imao dar da ga ushićuje od svijeta nepriznatō i pokrajnje, rubnō i malenō.
*
SADA TI SE, sve češće i sve konačnije, raskriva što si sve pogrešno mislio, tvrdio, zastupao, radio – uvijek kada bi odbacio mekoću, razumijevanje, milosrdnost. Sada, sve češće, pomisliš da znaš kako je trebalo, kako bi trebalo, ali istoga časa rezigniraš, jer kasno je za sve.
*
DEMON cjeline – demon nijanse. U njihovoj sam vlasti u svemu što pokušavam pisati, razjasniti sebi samu. Ta dva, jedan su demon: do cjeline ne možeš bez uvažavanja nijansi, nijansu ne možeš razumjeti, obuhvatiti sva njezina značenja bez razumijevanja njezine uloge u cjelini.
*
KAMO TI PAMET, da napokon sve odložiš, sve planove i tajne želje: da napišeš ovo, da napišeš ono, malne, ako ne napišeš, svijet će propasti. Ni ono što si napisao nije ništa, ni ono što bi još mogao napisati ne bi bilo više od ništa. Mogao bi ti napokon sve odložiti, smiriti se, živjeti ovo dana što ti je ostalo u miru sa sobom i sa svijetom. Uzeti Knjigu u ruke, čitati kao što nikada do sad nisi čitao – redak za retkom, zastajkujući, promišljajući, vraćajući se. Kao ono kad se ne možeš nagledati ljepote u smiraj dana na horizontu oko Sarajeva, oko kletog Sarajeva, iz kojega više nikada ne ćeš nikamo.
*
NAJTEŽE PITANJE ovoga svijeta: čovjekovo zlo je histo¬rija, njezino prvo ime je rat, drugo narod – kako u njoj sačuvati dušu?
(Zapisao godine 1983. u prvim nacrtima za roman Liber memorabilium.)
*
AUTOBIOGRAFIJA: popis sramota, posrnuća, grijeha, zâlā koje si počinio. Sve drugo: lagarija.
*
ZAGONETKA, zadana na početku. Ista danas, kao u djetinjstvu, kada osjećaš da je strašno to da jesi a ne znaš što ćeš s time. Uloge koje je nalagao život, protiv tvoje volje, uloge koje si nametao životu, svojom voljom: krive, pogrešne, loše igrane? Tko si „pravi“ ti, manje znaš nego ikada. Najbliži sebi bio si u trenucima pune osame, u djetinjstvu, u djedovoj njivi, pod otvorenim nebom. Tu, i tako, trebalo bi i pro–minuti.
*
KOMU ISPOVJEDITI sva svoja zla; sva ona koja si počinio odmalena, koja činiš i sada, i koja nemaš snage priznati ni sebi samu. Skrušena srca i sabrane pameti trebalo bi se ispovjediti nekomu, nečemu – jami u zemlju, vjetru nebeskomu. Ali komu da se ispovjediš, kada je za to potrebna vjera, a vjere u tebi nema ni koliko je zrno gorušičino.
*
MUKA PISANJA: borba protiv rječitosti, usavršavanje tehnike oduzimanja, umijeće vanjskoga hlađenja teksta da bi dobio na unutarnjoj temperaturi. To je bitka s utvarom; nikada se ne dobiva sigurno ni konačno.
*
NEOSKVRNJENO OBLIKOVATI vlastite svjetove u jeziku, u slikama, dovesti ruku do sretnoga podudaranja onoga što ti se priviđa i onoga što ispisuješ – ne možeš ako si u svakom času vezan vanjskim pripadnostima, ako si nečiji, ako nisi samo svoj, čak ni to, jer neki oblici osjećanja i mišljenja zahtijevaju da se izađe iz sebe, da se ne bude ni svoj, da se bude ništa koje misli, koje piše. To su najsretniji trenuci u pisanju i u mišljenju. I najrjeđi.