Nacionalističko-klijentilistički karteli
Završeni su izbori u BiH u kojima su se desile značajne političke promjene koje se u javnom prostoru ne analiziraju na valjan način, a samim tim ostaju nevidljive njene strukturne pozadine i ideološki karakter. Važnije je npr. objaviti vijest da se SDA vratila na vlast, ali ne i analizirati moguće posljedice tog povratka. A one su važnije od same vijesti, baš kao i razlozi za taj povratak. Analizi izbora pristupa se površno, bez preciznije izvedene argumentacije i najčešće ostrašćeno, pa nije teško iza te ostrašćenosti otkriti koji je medij udarna pesnica neke od političkih partija. Porobljenost medijskog prostora u BiH je izvedena do te mjere da se lako može zaključiti da je ona u podijeljenom društvu rezultat dvostrukog pritiska na medije. Na jednoj strani je to ideološki pritisak, onaj nacionalistički, naravno, a na drugoj klijentilistički pod kojim mediji za relativno sitan novac obavljaju prljavi posao za političke moćnike. SDADF zarobila je gotovo sve portale na teritoriji s bošnjačkom većinom, ali i znatan broj elektronskih medija, prije svega onih lokalnih gdje je na vlasti u kantonima. Daleko gora situacija je u Republici Srpskoj, gdje opozicija ima samo medijske mrvice, a na teritoriji pod hrvatskom većinom HDZ kontrolira ne samo medije nego i ukupan društveni život. A to znači da su mediji kao ideološki aparati moćnih nacionalističkih partija uz religijske zajednice napravili nacionalistički društveni mrak i zarobili tri nacionalna društvena prostora.
Nacionalizam je jedina jaka ideologija u BiH od pada socijalizma do danas, a izvjesno je to će biti i u budućnosti. Istodobno, ideološki aparati države, pogotovu oni u sferi operativne ideologije, kako bi rekao Siniša Malešević, grade militantne, a veoma agresivne koncepte nacionalnih identiteta i mentalno porobljavaju pojedince. Tri nacije, tri društva, tri medijske scene, tri kolektivna zarobljena uma i tri ketmana – to je društvena, tj. strukturna formula konsocijacijske BiH.
U takvoj strukturnoj formuli izborni pobjednici moraju biti nacionalističke stranke, koje same sebi tepaju da su nacionalne, a mediji uglas ponavljaju tu laž.
Druga karakteristika ova tri društva jeste uz mentalnu i egzistencijalna zarobljenost. Sve tri nacionalističke stranke i DF kao SDA-ov privjesak, su klijentilističke stranke. One vladaju institucijama sistema i onim što se naziva dubokom državom i u egzistencijalnim okovima drže građane ove zemlje. A to znači da su to obični politički karteli koji daju i oduzimaju posao, pa prema procjeni Svjetske banke oko 40 do 44% od svih zaposlenih radi u državnoj službi i tzv. javnom sektoru. Sad se ideološkoj zarobljenosti pridružuje matematika i osvjetljava egzistencijalnu ovisnost o političkim kartelima. U BiH je ukupno zaposleno 852.603 radnika, od toga u Federaciji oko 548.848, a u Republici Srpskoj oko 290.000, dok je u Distriktu Brčko zaposleno 22.000. To podrazumijeva da je, ako prihvatimo da 40 % ljudi od ukupnog broja zaposlenih radi u državnoj službi i javnom sektoru, njih negdje oko 341.041,2 više-manje direktno zavisno o nacionalističkim političkim kartelima. Pomnoži li se ovaj broj sa dva, jer, evo pristanimo na to da je to najmanji broj članova porodice, dobije se cifra od oko 732 000 ljudi, naravno direktno zavisnih, ponavljam još jednom, o pomenutim kartelima. Evo sad zanimljivog podatka: tri nacionalističke stranke u ukupnom zbiru glasova za npr. Predstavnički dom BiH dobile se 528. 830 glasova. Sad se vratimo ukupnom broju izašlih glasača na izbore. On iznosi 1.388.079, a 40% od tog broja je 555.231,6. To znači da od našeg aproksimativnog broja egzistencijalno zavisnih ljudi o političkim kartelima njih 176.769. nije glasalo za nacionalističke za nacionalističke stranke. Matematika je, dakle, neumoljiva – nacionalističke stranke su klijentilistički karteli.
Njihova politička formula je jednostavna – nacionalistička ideologija paranoje i fobije plus klijentilistička egzistencijalna ucjena. Na toj formuli traje njihova tridesetogodišnja postratna vlast. Nacionalizam i klijentilizam su proželi državu i društvo, ideološki ih zarobili, te moralno i profesionalno razorili. Nema slobode izbora, nego postoji ideološka prisila i egzistencijalna zavisnost u tri zarobljena društva i tri nacionalna ketmana. Kraj priče, ende, o tihoj, lijepoj i napaćenoj zemlji.
Krivci za politički poraz Trojke
U raljama moćnika koprca se ovdašnja provincijska pseudodemokratija u kojoj samo sporadično tzv. multietničke stranke dolaze na vlast gdje ih guta hobotnica duboke države i njihov politički diletantizam i sujeta, kao što su progutali na ovim izborima Našu stranku i NiP, a pokušali su to učiniti i SDP-u.
Iz prethodne strukturne analize slijedi logičan zaključak: Naša stranka i NiP nisu razumjeli s kakvom mašinerijom imaju posla. I to prije svega zbog diletantizma svojih predsjednika i upravljačkih organa. Naša stranka, zbog sujete Sabine Ćudić i političkog amaterizma Edina Forte, te diletantizma Duške Jurišić pala je za oko 50% glasova na izborima. Sujeta, amaterizam i diletantizam su veoma opasni za političke vođe. A oni su vodili Našu stranku u hinjsku borbu protiv SDP-a, kako bi toj partiji otela koji glasić. Jeftino i podlo, mora se priznati.
Još u decembru, tačno 27. 12. 2024., javno sam na jednoj televiziji upozoravao, kao neko ko je gorljivo podržavao Trojku, da je nužno rekonstruisati Vladu Kantona Sarajevo, jer je vodi običan diletant Nihad Uk, čak sam nabrojao i tri ministra kao velike promašaje. Reakcija je iz redova vlade bila žestoka ljutnja, čak i hinjsko podmetanje, a Naša stranka spriječila je tu rekonstrukciju. Znao sam da je to potpuni gubitak imidža, a Naša stranka je propala u političku provaliju na slučaju Bojan Bošnjak i njegovom pokušaju legalizacije ekocida na Bjelašnici. Tada je diletantski vodila medijsku kampanju u njegovu odbranu i njena članica Duška Jurišić javno je lagala da nije iz Naše stranke došla čuvena instrukcija medijima kako trebaju izvještavati o tom slučaju. Demantovao ju je Predrag Kojović dan-dva poslije izrečene laži. Potom je došao novi veliki promašaj – licemjerna ostavka Nihada Uka nakon tramvajske nesreće u kojoj je poginuo mladić, Erdoan Morankić, a teške povrede zadobila djevojaka Ela Jovanović. Bilo je to političko moralno dno, jer je Ukova ostavka došla nakon protesta građana, a nije mogla biti podnesena bez znanja Sabine Ćudić. Ostavka je bila nož u leđa Adnanu Šteti, ministru saobraćaja iz SDP-a. Uk je lagao da je ostavka bezuslovna i da neće biti u politici do oktobra. Bio je i to kao premijer u tehničkom mandatu. Laž je zapamćena, hinjsko, nemoralno političko djelovanje također, a kazna je stigla na izborima. Negativni medijski imidž koji sam sebi napravi neka politička partija – neoprostiv je, samo ako nisi naprijed pomenuti trojac nacionalističko-klijentilističkog političkog kartela.
Lijevi i liberalna glasači su mentalno slobodni, nisu to zadrigli nacionalistički poslušnici, egzistencijalno zavisni od svojih političkih i profesionalnih šefova. Ženski dvojac bez kormilara, pogubljen u političkoj magli, Ćudić – Jurišić, i muški dvojac sitnošićardžijske računice Forto – Ćamil Osmanagić (glavni kadrovik Naše stranke, čuveni, a skriveni Cuco) direktni su krivci što je Trojka izgubila izbore u Kantonu Sarajevo. Sabina Ćudić nije mogla proći na izborima s bijednim brojem glasova u Predstavnički dom državnog parlamenta, nego bijedno kalkulantski – s kompenzacione liste.
No, nije pomenuta četvorka kriva samo za gubitak izbora veća, daleko gore, za šansu da se SDA razori do kraja u Sarajevskom kantonu i da lijeva i liberalna platforma koju su s velikim naporima i drugo gradili ovdašnji veoma, veoma malobrojni intelektualci ne propadne u ništa. Trebat će nam opet godine i godine da je izgradimo. Naravno, bez bilo kakve pomoći iz partija koje na njoj jašu, zloupotrijebe je i svoju sujetu nadrede lijevoj, odnosno liberalnoj ideologiji. Pojma ti diletanti nemaju šta su učinili toj platformi. Oni samo, siguran sam, suze rone nad svojim sramotnim političkim porazom.
Drugi krivac je NiP, sujeta njegovog šefa Elmedina Konakovića, doduše malo veća nego ona Sabine Ćudić, ali manja od one Duške Jurišić, uništila je imidž NiP. Još kad je u stranku doveo političke kreature kakvi su Denis Zvizdić i Aljoša Čampara, stvar je otišla k vragu. No, ništa manje nije kriva pojava koja je obavljala funkciju ministrice za (ne)odgoj i (ne)obrazovanje Naide Hota-Muminović, Ta pojava nije samo zaprložena konzervativka, ona je birokratska diktatorica koja pokušava vladati pomoću straha. Svi nastavnici i profesori zarobljeni su njenom birokratizacijom obrazovnog sistema, njenim stalnim inspekcijama iz nečega što se glupo zove Institut za preduniverzitetsko obrazovanje, koji je, uzgred rečeno, obilato finansiran i kojeg je ova diktatorica uspostavila nakon što je uništila Prosvjetno-pedagoški zavod. Veće štetočine u obrazovnom sistemu Sarajevo nije imalo. Malo za njom zaostaje Rifat Škrijelj, bivši rektor Univerziteta u Sarajevu, koji je centralizacijom ove institucije uzeo ogromnu moć u svoje ruke i uništio autonomiju katedri kao centralnih mjesta naučne proizvodnje i rasprave. I NiP je, dakle, imao svoj pogubljeni četverac bez ozbiljnog političkog kormilara. Konaković – Zvizdić – Čampara – Hota Muminović direktno su krivi za propast Trojke, naročito Hota-Muminović, desničarka koja vjerskoj sekti s apokaliptičnim fantazijama daje dozvolu da radi kurikulum, što je glupost svemirskih razmjera.
Ali, NiP je konzervativna i desna stranka koja će se vjerovatno pridružiti matici, tj. SDA-u kad iz njega ode dinastički par Izetbegović.
Slom DF-a i Željka Komšića
Samo je Haris Silajdžić, prvi narcis ovdašnje politike, doživio takav slom kakav je na ovim izborima dočekao Željka Komšića. Nakon što je davane 2017. javno na televiziji, u društvu Nermina Nikšića i Emira Suljagića, slagao da će se DF i SDP ujediniti, slagavši pri tom i članove Savjeta socijaldemokratskog pokreta, među kojima su bili Žarko Papić, Slavo Kukić i autor ovih redova, Željko Komšić otklizao je u bošnjački nacionalizam i njima zaprljao, čak zarobio ideju građanske BiH. Iz tog prljanja ta ideja će se teško oporaviti, a Komšić je svoju politiku gradio na sukobu sa Čovićem i Dodikom, otvoreno šireći međunacionalnu netrpeljivost, ponekada i mržnju da bi završio kao privjesak Bakira Izetbegovića, čak izraslina na njegovom ideološkom tijelu. Dugo pišem o ovom političkom lažovu i intelektualnom kepecu i dugo me njegovi politički podrepaši demoniziraju, baš kao i SDA-ovi botovi, ali zato me uvijek boljela neka stvar. Militantni i mrzilački govor Komšićevih podrepaša zaprljao je političko polje, baš onako kako su ga zagadile Komšićeve laži.
Sada kad je doživio nokaut i, jadan, nije čak uspio proći na izborima za državni parlament, Komšić je konačno sjahao s ideje građanske države, o kojoj kao političkoj strukturi pojma nema. Svojim priglupim nacionalizmom i fantazmama on je zarobio značajan dio Bošnjaka i prevario one koji ne žele nacionalno pripadati.
Njegova laž je konačno mrtva. Ostaje slobodan prostor za izgradnju autentičnog bosanstva i liberalne ideje građanske države.
Uspon Semira Efendića i SBiH-a
Semir Efendić je novi politički prevarant koji je bljesnuo na bošnjačkoj političkoj sceni, baš zato što je pao Komšić. Njegov uspjeh se jednostavno može objasniti: on je protiv dinastije Izetbegović, a veliki je lažov pa sebi pripisuje sve projekte koje je na njegovoj opštini Novi Grad radila Vlada Kantona Sarajevo. To je formula mahalskog politikanta koji je postao najbolja udavača na političkoj sceni. Sad kad može formirati vlast sa SDA i ostacima DF-a, Efendić će biti veoma skupa roba. Ne bi me iznenadilo da od posrnulog Izetbegovića uzme sve, svu ozbiljnu izvršnu političku moć, a dadne mu samo glasove. Neobrazovan, slabog rječnika, neharizmatičan, vješt manipulator trajat će onoliko dugo koliko mu to dozvoli novi vođa SDA, kad konačno s nje sjaše dinastički bračni par.
Pad jedne i uspon druge dinastije
Pao je Bakir Izetbegović, nesposoban do maksimuma, majstor afera i prevara, vođa nacionalističko-klijentilističkog kartela, neobrazovan i relativno bahat, jednom riječju politička smlata s očevim simboličkim nasljeđem. Pala mu je i u njega mu HANUMA, s bijednih 5.822 glasa za Predstavnički dom Parlamenta FBiH od ukupno 228.230 glasova koje je SDA osvojila za ovo tijelo i tek je 12. na listi ove stranke. Poređenja radi na prošlim izborima osvojila je 14.724 glasa za Skupštinu Kantona Sarajevo.
Pali su, to je vijest koja može obradovati ajane u njihovoj stranci. Ajani, tako lokalne moćnike u SDA naziva portal Odgovor, medijski instrument ove stranke. Krenut će, dakle, rat oko nasljeđa za Prvog u Bošnjaka.
Žalosti me pad dinastije s Poljina, iz mog komšiluka. Em su mi komšije, em dobra tema za kritičke tekstove. Dvostruko sam pogođen, ali svjestan da biologija radi svoje, komšinicina diktatura učinila je svoje, komšijina nespobnost svoje, a i politička prevara je predugo trajala pa su ih se Bošnjaci valjda zasitili. Dobro, komšije mogu uživati u (ne)zasluženoj penziji, a povijest će ih upisati na zlu stranu bošnjačke sramote.
Ali, dok jedna dinastija odlazi sa scene, Dodik u Republici Srpskoj naporosto mete nejaku političku opoziciju i stvara novu dinastiju. Sa oca je ostanulo sinu, kaže se u epskoj pjesmi Uroš i Mrnjavčevići. Vladar svega u Republici Srpskoj sinu ostavlja sve i goji ga da bude novi Veliki Srb, nakon što je on, ponavljam još jednom, kao prvo grlo SNSD-ovog stada zarobio i opstušio Republiku Srpsku. Ali, ima se još ponešto drpiti od srpske sirotinje, Znat će to Sin svoga Oca, Igor, baš kao što je znao Sin svoga Oca, Bakir.
Politička sitnež na umoru
Samo usputni komentar o ovoj pojavi. Gotovo je potpuno s političke scene nestala politička sitnež derivirana iz SDA. Još nešto malo je toga ostalo da s jednim poslaničkim mjestom ucjenjuje političke protivnike.
Nasljeđe za budućnost
SDP je uprkos svim napadima medija SDADF-a, mrzilačke propagande, ataka duboke države uspio preživjeti ove izbore, čak i popraviti u značajnoj mjeri svoj rezultat u Kantonu Sarajevo. Nakon povećanja minimalca, povećanja penzija, proširenja esencijalne liste u Kantonu Sarajevo (zahvaljujući samozatajnom Enisu Hasanoviću, ministru zdravstva) za čak 700 lijekova među kojima su i oni najnovije generacije, tzv. pametni lijekovi, nakon neradne nedjelje i saobraćajnog preporoda Sarajeva, SDP i Vlada Nermina Nikšića, te dobrog rada dvojice ministra na kantonalnoj razini (Štete i Hasanovića) sada moraju iz opozicije braniti svoje djelo. Bit će to teško, ali morat će se žestoko boriti da bi takve socijalno osjetljive politike ostavili u nasljeđe za budućnost.
SDP nipošto ne smije ući u koaliciju sa SDA. To bi ga ubilo. A mora oko sebe okupiti sve što teži lijevim politikama, da bi ostala nada za budućnost.
Jer, nacionalizam je sveprožimajuća ideologija bosanskohercegovačkog prezenta, a bogme i futura.