Ključni epistemološki problem politološkog, ali i sociološkog mišljenja u BiH je njegova koncentriranost isključivo na lokalne teme s kojima se povezuje svaki globalni događaj, naročito oni iz Vašingtona, Moskve i Brisela. Po načinu na koji se misli o nekom od događaja i bez čitanja imena autora unaprijed možete znati kojoj naciji pripada i, naravno, kakav će zaključak njegovih razmatranja biti. To je ključno obilježje svake provincije koja sebi umišlja da je važna na globalnom planu i da joj je neko nešto unaprijed dužan. BiH se trideset godina od rata naovamo vrti u istom začaranom epistemološkom krugu koji bi se terminom indikatorom mogao nazvati bosnocentrizam. Taj fenomen zarobljenog mišljenja tijesno je povezan s unutarnjim političkim konfliktima u kojima je nedovršeni rat, kako ga kvalificira Ivan Lovrenović, s vojnog prenesen u političko polje.
Paradoksalno, kroz okular nezavršenog rata gleda se sve u svijetu, ironično rečeno, čak i let muhe s kraja na kraj Trampovog kabineta. Nevjerovatna je sličnost tog tipa mišljenja s onim koje opisuje Zija Dizdarević u sjajnoj priči U bosanskoj kafani, odnosno Ivo Andrić u razgovoru begova u Lutvinoj kahvi/kafani u uvodnim scenama romana Travnička hronika. Oba djela operiraju tzv. zaustavljenim vremenom i s njim usklađenim zarobljenim mišljenjem. U Dizdarevićevoj priči, dok se vani, u velikom svijetu zbivaju ogromne promjene pred početak Prvog svjetskog rata i gdje na društvenom planu sve bukti, gosti se bave pitanjem je li tamo neki Fojničanin promijenio svoj način odijevanja i sa ala turka prešao na ala franka. U Andrićevom romanu begovi u Lutvinoj kahvi pred najezdom Napoleona i dolaskom francuskog konzula u Travnik žele da vrijeme stane i zauvijek traje mirna turska Bosna.
Bosnocentrizam je politički razrok, pa iz komentara i iz oskudnih tobožnjih naučnih radova politologa, a naročito sociologa, na prvi pogled možete vidjeti je li autor Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Srbin, u pravilu pod Dodikovim uticajem, navija za Trampa, kudi EU, obožava Putina, Hrvat je navijač EU i Njemačke, a Bošnjak se boji, ali i hvali Trampa, daje mu pozitivne atribute, ne voli Putina, i dodvorava se EU, uvjeren da će ulaskom u tu zajednicu evropskih država prestati svi sukobi u BiH. Ta razrokost traje trideset godina, bez sposobnosti da se objektivno analiziraju globalni procesi.
Pored ovdašnje politologije, sociologije i ekonomske teorije protutnjao je slom neoliberalizma kao ekonomske doktrine, raspad liberalizma kao ideologije, kriza liberalne demokratije, te, naravno, ekonomska, energetska, klimatska i niz drugih kriza. Nije im, jer to nije bilo moguće, promaklo preslojavanje unipolarnog u multipolarni svijet, ali je prešućen cionistički genocid u Gazi i agresija SAD-a i Izraela na Iran. Štaviše, BiH je u UN-u glasala za rezoluciju Bahreina o, pazite sad, agresiji Irana na zaljevske arapske zemlje, koje su skupa sa američkim i izraelskim raketama gađale iranski teritorij.
Smiješno i jadno izgleda ta mediokritetska politologija, sociologija i ekonomska teorija, čak smiješnije i jadnije od ovdašnje politike. (Pritom, neki od tih akademičara su bijedni licemjeri koji autoru ovih redova čestitaju, o tempora, o mores, kad na televizijskom gostovanju osudi genocid u Gazi ili agresiju na Iran, a u javnosti ne smiju ni zucnuti o tome, kao da su toliko važni da ih politički suludi Tramp lično sluša.) Sva ta akademska alaša, o kojoj je u Predstavi o intelektualcu sjajno pisao Edvard Said prokazujući je kao sluge vladajućeg poretka, naravno da poistiha navija za svoje nacionalne, u stvari nacionalističke stranke i reproducira njihove ideološke naracije.
E, tu, u ovakvu akademsku zajednicu i položen je bosnocentrizam kao slijepa mrlja u pogledu i filozofija zaustavljenog vremena u kojem se neprestance ponavljaju stalno iste političke mantre. One su, okvirno rečeno, na jednoj strani bošnjakocentrične, patriotske i građanske, s utopijom stvaranja bosanske nacije, a na drugoj secesionističke, s utopijom o osamostaljenju Republike Srpske ili utopijom stvaranja hrvatskog trećeg entiteta. Jednom riječju, to su najvažnija pitanja o kojima vrijedi raspravljati u javnom prostoru, a svi svjetski događaji mjere se u odnosu na njih. To u osnovi autokolonijalno mišljenje čeka da neko drugi riješi probleme njegove nefunkcionalne države, kao da je Bosna centar svemira, nesposobno da proizvede ideje koje bi premostile unutarnje političke sukobe. Zato mu, tom bosnocentrizmu, i promiču strukturne promjene na globalnom planu i njihov ogromni značaj.
Izbori u SAD-u kao presudni svjetski politički događaj ne gleda se iz perspektive velike ideološke promjene koja je omogućila pobjedu demokrata, nego kao puka promjena vlasti jedne drugom političkom opcijom, Demokrata i Republikanaca. Bosnocentrizam tu nastupa s kalkulacijama u čijem je središtu Milorad Dodik, sve smješniji lik na političkoj sceni, što ne znači da ne može povući sulude poteze. Je li tom promjenom ovaj provincijalni lutak izgubio ili dobio, pitaju se bosnocentrici, ne videći da dolazi paradigmatska promjena u ideološkom polju u SAD-u.
Naime, ako se ozbiljnije analiziraju strukturne pozadine u pobjedi Demokratske partije na izborima za američki Kongres i Senat lako će se uvidjeti poraz konzervativne i značajan pad liberalne ideologije. Demokratski socijalizam Bernija Sandersa je ojačao zbog ekonomske krize koju je proizveo Tramp agresijom na Iran i ekonomskog nacionalizma zbog kojeg je krenuo u sukob s ekonomijama čitavog svijeta. Cijene nafte, plina i drugih energetskih izvora skočile su do neslućenih visina, proizvele inflaciju, a ona je rezultirala poskupljenjem svih proizvoda i života uopšte, te udarila američke građane tamo gdje su oni, navikli na logiku potrošačkog društva, najosjetljiviji – po džepu. Slikovito rečeno Trampov rasistički nabrijani konzervativizam, militarizam, ratne politike, slamanje socijalnih politika, naročito onih vezanih za zdravstvo, školstvo i stanovanje, ekonomski nacionalizam i ekonomska kriza uz naglo rastuću inflaciju slili su se u trenutak u kojem Amerikanac toči gorivo na benzinskoj pumpi. U tom trenutku Trampova stranka izgubila je izbore. To je istodobno trenutak u kojem je politički trijumfovao Sandersov demokratski socijalizam.
Ekonomska kriza koju je proizveo Tramp svojom politikom trgovačkog prevaranta, pokretača ratova i američkog nacionaliste s jakim rasističkim crtama – najveći je trijumf Irana. To nije trijumf na ratištu, na nekoj liniji fronta, nego na američkom tlu, jer predsjednik SAD-a kao politički luđak nije računao na ekonomske posljedice rata koje mora podnositi svaki građanin njegove države. Zatvaranje Hormuškog moreuza, međutim, nije pogodilo samo Ameriku, već i Evropu, a uvođenje sankcija Rusiji zbog rata u Ukrajini ostavilo je evropske zemlje bez jeftine nafte i zemnog plina. U pokušaju da energetski slomi Kinu, Tramp je ekonomski slomio SAD i EU. Neoliberalna doktrina je propala, alternativa je postao Trampov ekonomski nacionalizam, liberalna demokratija doživjela je krah, Zapad je postao žarite ekonomske i ideološke krize, a unipolarni svijet je završio svoje postojanje.
Nismo se, dakle, našli samo u novom, multipolarnom svjetskom poretku, nego i na početku kraja jedne epohe. U toj situaciji vrijeme se zgusnulo kao u svakom drugom paradigmatskom lomu, a događaji ubrzali. Kraj epohe naglo se približava, jer Kina je profitirala Američko-Izraelskom agresijom na Iran, već ranije počela ekonomski gutati, a danas, kao npr. u automobilskoj industriji, gotovo progutala Evropu i sve se više ukazuje kao novi ekonomski svjetski hegemon. U isto vrijeme Trampova politika do kraja je militarizirala SAD i počela militarizirati Evropu. Liberalizam koji je proizveo neoliberalnu doktrinu razotkrio je svoje zlo lice neoimperijalizma, s težnjom da nejednaku raspodjelu bogatstva učini još više nejednakijom. Slikovito rečeno, da Zapad uzme sve, a siromašni Jug ništa, s obavezom da svoje resurse ustupi Zapadu. Činjenica da su SAD od završetka Drugog svjetskog rata stalno bile u novim ratovima, vojno šireći tobožnju demokratiju ukazuje na to da je militaristička logika ugrađena u središte neoliberalne dogme. Nije to, dakle, bilo neregulirano, slobodno tržište, nego vojno diktirano slobodno tržište. Slikovito rečeno SAD je svojom vojnom prijetnjom ili različitim vojnim intervencijama nametao tobožnje slobodno tržite i pokazao se kao neokolonizator, naročito arapskih zemalja. Islamofobija je tu tek ideološka igračka, smokvin list kojom se prikriva strvinarska ekonomska politika. Libija, Irak, Sirija, Afganistan su države američkih vojnih intervencija, a tzv. Arapsko proljeće samo oblik ekonomskog potčinjavanja arapskih država s njihovim diktatorskim režimima američkom neokolonijalizmu.
To je slika epohe na čijem kraju živimo. Onaj Amerikanac koji toči skupo gorivo na benzinskoj pumpi i odlučuje da sruši Republikance, ne mora biti ideološki osviješten u svojoj odluci. On je egzistencijalno natjeran na nju. Rat u Iranu i vojna podrška cionističkom režimu su preskupi i finansijski iscrpljuju SAD. Iscrpljuju je i Trampovi ekonomski ratovi i suludo povećanje carina svim mogućim državama koje trguju sa njegovom zemljom. Amerikanac s benzinske pumpe osjeti to u zdravstvu, školstvu, javnim servisima, infrastrukturnim projektima, kreditnom ropstvu, rastućoj inflaciji, poskupljenju hrane itd. Dakle, u svom svakodnevnom životu, a mali broj onih ekstra bogatih postaju još bogatiji i još suroviji, kao što su to vlasnici AI kompanija Mask i Til, i druga lica s Epstinove bahanalijsko-predatorske liste, među kojima je i Tramp, ali i bivši američki predsjednik Klinton. Dakle, ljudi iz oba establišmenta – liberalnog i konzervativnog.
Upravo ta dva establišmenta ne znaju odgovore koje traži vrijeme kraja epohe. A oni su jednostavni: vraćanje socijalno senzibiliziranim politikama države socijalnog blagostanja. Tu se ukazao Sanders, njegov demokratski socijalizam i njegov tim. Najprije je Mamdani osvojio Njujork, a sada su uz njega tu i Aleksandrija Okasio-Kortez, Abdul Sajed, Palestinka Aber Kavas i niz drugih ljudi iz druge ili treće generacije imigranata koji demokratskim socijalizmom mijenja lice SAD-a.
Demokratski socijalizam omogućio je stvaranje duha ne samo političkih nego i ukupnih društvenih promjena u SAD-u. Njihove politike su vrlo jednostavne – socijalno osjetljive, politike koje se baziraju na klasnom jazu, a ne tzv. vok politikama liberala, odnosno identitetskim naracijama koje prikrivaju društvene nejednakosti.
Da li će demokratski socijalizam dokinuti militarističku naraciju koju dijele liberali i konzervativci – ostaje da se vidi u narednom periodu. Ali uvod u to morao bi biti raskid sa neoimperijalnom politikom SAD-a.
Nagla militarizacija Zapada, praćena ideološki proizvedenom paranojom i fobijom od Rusa i Kineza rezultirala je Trampovom naredbom da sve članice NATO pakta moraju izdvajati 5% BDP-a za oružje. Ekonomski posrnule SAD i druge zemlje članice ove organizacije ne mogu to podnijeti. Povećanjem novca za vojne potrebe i vojnu industriju otvorilo je utrku u naoružanju, a stradalo je odmah školstvo, zdravstvo, kultura, socijalna davanja itd. Rezultat je morao biti u takvoj situaciji pobjeda Demokrata, odnosno demokratskog socijalizma u SAD-u, te studentske pobune u Evropi. Francuska, Italija, Njemačka, Španija, Belgija, Albanija, Poljska, a ranije i Srbija zahvaćene su snažnim talasom pobuna.
Ekonomske krize izazivaju ideološku polarizaciju na ljevicu i fašistoidnu desnicu. Studentske pobune su prije svega socijalne, što znači da su bliže ljevici nego desnici. To je ideološki konflikt koji čeka posrnulu Evropu. EU je birokratizirana maksimalno, unija bez jasne ideologije, propali liberalizam se postupno pretvara u nacionalistički evropocentrični militarizam. Razne kaje kalasi, ursule fon der lajeni, mercovi, makorni itd. su lica koja svojom glupom beskrajno birokratiziranom politikom dovršavaju jednu epohu. Evropa čeka svoje sanderse, mamdanije, sajede, okasio-korteze, kavase. Čeka, dakle, novu spasonosnu ideologiju u zgusnutom vremenu loma ideološke paradigme. Taj lom je povijesna nužnost, a u bosnocentrizmu još traje zaustavljeno vrijeme. Ovdašnji nacionalisti padaju u trans što je Sajed prvi musliman u Američkom kongresu, kao da muslimanka nije Aber Kavas u Senatu. Nacionalisti vjeruju u religiju kao ideologiju. Sajed i Kavas nemaju problem s religijom, ali imaju ideologiju demokratskog socijalizma. No, hajde ti to objasni budali koja 2026. godine vjeruje da još traje ratna 1993.